In memoriam - Tigran Kalebota - Tigi (1964. - 2017.) Datum objave: 11.12.2017.

Tekst o Tigranu Kaleboti, iz pera Hrvoja Peršića, možete pročitati u nastavku.

Otac me na biciklijadu prvi put poveo kad sam imao 13 (a ne 16, kako glasi jedan od njihovih hitova), krajem svibnja ili početkom lipnja 1984. godine, pretpostavljajući da ću u fizičkom smislu uspjeti izdržati napor takvog tipa. Bile su to one nezaboravne putešestvije u Šmidhen, to omiljeno Prodexovo izletište u blizini Samobora. Uz policijsku pratnju i pokretni biciklistički servis (čini mi se Fumićev) kolona izletnika željnih kotlovine, langoš pogača, kupanja, sunčanja i ispijanja pive, uputila bi se sa startne pozicije ispred Doma sportova po staroj samoborskoj cesti do bazenskog kompleksa blizu Bregane, koji se sastojao od tri ili četiri ne baš pretjerano čista bazena i brda polomljenih betonskih ploča oko njih, na kojima je nepažljivi kupač lako mogao razrezati nogu, kao što je to mogao i zbog nepravilnih pločica unutar samog bazena. No, bez obzira na to, ljudi su se tamo kupali i nikada nikome ništa nije falilo (danas bi vjerojatno izmislili kakvu komisiju koja bi postavljajući nemoguće tehničke uvjete i zahtijevajući visoka ulaganja, fino reketarila objekt). Prostor je obilovao travnatim površinama, pa su oni smjeliji ponijeli sa sobom i omanje šatore, dok se većina ostalih nemilice pržila na suncu. Hlada nije bilo, ne računajući sjenu zgrade poduzeća Prodex. Nakon višesatnog kupanja i klopanja langošica pogačica, pažnju mi je privukao voditelj programa koji nam je svima najavio da će nastupiti jedan novi, mladi, senzacionalno dobar rock'n'roll bend. Taman su dotad svoje već bili odradili Brze banane Mladena Burnaća i Aerodrom u onoj najjačoj postavi: Jurica Pađen – gitara, vokal, Remo Cartagine – bas i Nenad Smoljanović – bubnjevi, koji je netom objavio svoj najbolji album "Dukat i pribadače" s hitovima poput "Fratello", "Digni me visoko" i "24 sata dnevno". Iza svih, pa i iza netom najavljenog Psihomodo popa će, kako i dolikuje njihovom imenu, nastupiti još samo "Zvijezde" s, po mom mišljenju, najzagrebačkijim rokerom Renatom Metessijem, u čijem ću nastupu jednako uživati. I oni su također toga proljeća objavili svoj najbolji album "Mjesto pod suncem", na kojem se nalaze neke od himni moje generacije: "Nikol", "Narodna" i "Rockabilly Boys", no to je već neka druga priča. Presvukao sam, dakle, mokre kupaće gaće, obukao majicu kratkih rukava i kratke hlače te se uputio prema zvuku s razglasa. "Dame i gospodo, Psihomodo pop!" zaurlao je voditelj u mikrofon, a ja sam momentalno pomislio: "Bože, kako dobar naziv za bend!" Kako sam bio premali da se u prvim redovima guram sa studentima i maturantima, sjeo sam na stražnji dio pozornice, lijevo od bubnjara. Ubrzo su se gore popeli tri tipa s "lonac" frizurama na razmeđi Beatlesa i Ramonesa, i jedan bez kose. Na sebi su imali traperice "zvoncare" i neke smiješne odjevne kombinacije s retro prslucima na cvjetiće i kravatama, i meni nikako nije bilo jasno kako je moguće da u postnovovalnim godinama, u poplavi fudbalerki à la Limahl, Nik Kershaw, Nena Kerner, Yazoo, Rick Springfield, u jeku Bravo-manije i mnogih drugih kičastih pojava karakterističnih za jedno od najbizarnijih razdoblja u glazbi (ali i u životu) – netko uopće može ovako "zastarjelo" izgledati. Taman kad sam pomislio da će ovo biti još jedna u nizu parodija kakvim je obilovala tadašnja "naša omiljena emisija 'Hit meseca' " koju je vodila mlađahna Dubravka Duca Marković i u trenutku kad mi se činilo da ću prasnuti u urnebesni smijeh – jer tko bi, zaboga, uzeo za ozbiljno muzičare koji kao da su na glavu nabili lonac i onda si odrezali svu kosu koja izvan njega viri – Saša Radulović Sale, jedini tadašnji gitarist Psihomodo popa (Vlatko Čavar Brada doći će tri godine kasnije) odvrnuo je svog Marshalla do daske i iz sve snage na svom smeđem Gibsonu SG-u opalio jedan jedni, najobičniji akord, A-dur. Bilo je to toliko glasno, toliko sjajno, toliko moćno, toliko... neviđeno i nečuveno. Bilo je to ukazanje rock'n'rolla na onaj najljepši, trijumfalan način. Nije to trajalo dugo, možda svega dvije ili tri sekunde, no bilo je dovoljno da se apsolutno sve glave okrenu prema njima. Sale je imao osjećaj za mjeru pa je jednako tako kao što je započeo ujedno i naglo prekinuo svoj zvučni udar, što je izazvalo puno bolji efekt nego da je dopustio da njegov zvuk pređe u gitarski feedback. Bilo je to toliko neočekivano, naglo i nadasve glasno, da su se čak i ljudi iz svih šmidhenskih bazena na trenutak uspravili, prestali plivati ili doplivali do obale i zapiljili se u pravcu pozornice. Bilo je to sve suprotno od onoga što smo svi zajedno do tog trenutka u glazbenom programu biciklijade bili čuli. Nedugo nakon tog prvog akorda, Sale je u stilu Johnnyja Ramonea, koji mu je očito bar u tom trenutku bio životni uzor i inspiracija, odbrojio "1, 2, 3, 4" te se Psihomodo pop nemilice obrušio na sluh biciklističkih izletnika svojim zvučnim udarima koji su do te mjere obuzimali sva osjetila da se čovjek naprosto morao prepustiti, jer se tome nije mogao oduprijeti. A kad bi se prepustio i opustio, doživio je nešto što je, ako volite rock, vjerojatno najbliže glazbenom prosvjetljenju. Sve eventualne porođajne muke jednog mladog benda u nastajanju (u tom su trenutku postojali tek dvije godine), sve njihove tehničke nesavršenosti, sve osobne preferencije pojedinaca (jer se ukusi razlikuju) – momentalno su pale u vodu pred naletom mladosti, energije, entuzijazma i već tada vraške uvjerenosti u ono što su radili. Gotovo otvorenih usta gledao sam Gopčevo skakanje po bini i njegovo tipično zajebavanje s publikom s kojom je imao gotovo kućni, dobrosusjedski odnos; Saletove oštre i reske rifove, Šparkinu bas tutnjavu i Tigranov ritamski zvučni zid koji me opio kao kakva mantra u nekom tibetanskom hramu. Od tog trenutka znao sam: ako ću ikada u životu imati bend, ako ću ikada u životu svirati, ako će ikada inzistiranje moje mame da "završim muzičku školu" umjesto da s drugim klincima natjeravam nogometnu ili košarkašku loptu, vozim se na biciklu ili jednostavno zgubidančim pred zgradom ili na školskom dvorištu kao većina mojih prijatelja – onda će to zvučati upravo ovako kao Psihomodo pop: sirovo, žestoko, beskompromisno, glasno i distorzirano! Do kraja tog koncerta ostao sam, dakle, nepomično sjediti tik do Tigrana, a on mi se u pauzi između pjesama, katkad i za vrijeme sviranja, smiješio i namigivao mi. Nalikovalo mi je to na ohrabrenje za buduće dane i zalog za moju tada još nedefiniranu glazbenu budućnost, prožetu sviranjem po notama, bez trunke ideje što bih mogao odsvirati kad ih nema. Kao da je nekom nevjerojatnom telepatijom razumio što se to mota u mojoj klinačkoj glavi, koja je tek zagazila u pubertet. Sve do osnutka svog prvog benda, u dobi od 17 godina, točnije 1989. godine taj me osjećaj nikada neće napustiti, a kasnije ću ga proširiti i na uzore, kako svoje, tako i Psihomodo popa, a oni su: Iggy Pop i The Stooges, MC5, The Cramps itd.

U godinama koje će uslijediti nakon te 1984. Tigran će s televizije preći u slobodne umjetnike, posvetit će se isključivo glazbi i stvaranju videospotova, ali to je već neka druga priča koju ne želim pričati, jer su svi relevantni podaci o njemu danas ionako lako dostupni.

Od te biciklijade 1984., odnosno od mog šestog razreda osnovne škole, pa sve do kraja školske godine 1987./1988. i mojeg završetka drugog razreda srednje škole, grozničavo ću, barem jednom tjedno odlaziti u Jugoton u Bogovićevoj ulici ili u glazbeni dućan u prizemlju Name u Ilici i prodavačima kao pokvarena ploča vrtjeti jedno te isto dosadno pitanje: "Imate li nešto od Psihomodo popa?!" "Od koga?!" odgovarat će mi prodavači sve do proljeća 1988. godine kada će svjetlo dana ugledati "Godina zmaja", debut album Psihomodo popa. Od tog trenutka ta će audio-kazeta proći kroz tolike kazetofone, da će za koju godinu početi onako karakteristično "usporavati", "ubrzavati" i "zavijati", tipično za oštećenu magnetnu traku. Psihomodo pop će nakon toga snimiti odličan "Live in Amsterdam" (1989.), gdje će zvučati još sirovije i još energičnije nego na "Godini zmaja". Snimit će i čitav niz drugih albuma, ali gitaristička međuigra Saleta i Brade nikada neće biti nadmašena kasnijim uradcima u puno boljoj produkciji i uz puno više različitih instrumenata.

Tigrana i Psihomodo pop ću iza toga vidjeti još dosta puta. Između 1995. i 1996. godine moja tadašnja grupa Ikar vježbat će u prostorijama Kulturnog centra Novi Zagreb, gdje će također, nekoliko vrata dalje vježbati i Psihači. Sretat ćemo se na kavama na obližnjem kiosku i kimat ćemo glavama jedni drugima na pozdrav. Budući da nitko od nas iz mog benda nije bio probitačan, a volim pomisliti ni naporan, nikada nam nije palo na pamet uvaljivati se u društvo poznatijih kolega i daviti ih svojim pričama, uz traženje savjeta za glazbenu budućnost i izvođačku dugovječnost. Uostalom, te nam je godine Orfej HRT-a bio objavio i istoimeni album prvijenac, pa pogotovo za takvo što nije bilo potrebe, a kompetitivnost ili konkurencija (pa makar bila i ona pozitivna) nikada nisu bili zaštitni znaci kako mene tako ni ljudi s kojima sam surađivao.

Puno godina kasnije, ponovno ću biti u Tigranovoj neposrednoj blizini. Često ću navraćati u Sobu u Magazinskoj ulici, što kao gost, što kao izvođač, i tamo ću se sprijateljiti s Mariom Predrijevcem, nekadašnjim pjevačem novozagrebačkih grupa Projekt Trnsko i Lepra, koji je s Šparkom i Tigranom vodio taj kultni klub, kroz koji su koncertno prodefilirali svi koji nešto znače na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali i svi koji drže do sebe i do dobrog ukusa. Mario, koji je bio isto godište kao i Tigran, na žalost će nas također prerano napustiti 8. veljače 2016. godine.

Na kraju ovog teksta, a budući da je on posvećen isključivo jednom čovjeku iz vizure jednog klinca koji ga je pratio godinama, mogu zaključiti samo da je Tigran Kalebota bio bez konkurencije najbolji punk rock bubnjar u Hrvatskoj (prije toga i u Jugoslaviji, a šire od toga i u Europi). Njegov svirački stil najdalje je mjesto na koje može stići glazbeni putnik-namjernik koji baštini navedenu glazbenu vrstu. Ako je točna Lou Reedova poslovica da je jedan akord okej, da su dva sasvim dovoljna, a da su tri jazz – onda bi se Tigranov svirački stil mogao okarakterizirati prebogatim za punk rock, sasvim odgovarajućim za rock, hard rock, rock'n'roll i velikim potencijalom za bilo koju drugu vrstu glazbe. Nema nikakve sumnje da je taj momak stvarno "udarao sa stilom", kao i što nema nikakve sumnje da je odavao dojam bubnjara koji bi se snašao u bilo kojem stilu, pa bilo to u progresivnom rocku ili jazzu. Siguran sam da svi sadašnji i bivši članovi Psihomodo popa itekako dobro znaju kakav su biser imali u bendu. Svim Psihačima želim da se što prije oporave od šoka i krenu dalje, a Tigranu želim da sada, oslobođen od svih ovozemaljskih spona, zasvira na nekom mjestu sa svima onima koji su mu za života bili glazbeni uzori.

Hrvoje Peršić