In memoriam - Neven Mijač (1965. - 2016.) Datum objave: 25.10.2016.

Neven Mijač rođen je 9.9.1965. godine u Zagrebu.

Od svoje šeste godine svira violončelo, a od šesnaeste i usnu harmoniku. Završava Muzičku školu Pavla Markovca, u klasi profesora Čifari Jengea te osvaja prve nagrade u sviranju violončela na Republičkim natjecanjima 1977. 1979. i 1983. godine. Nakon Muzičke škole studira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

U svojim dvadesetim godinama odlazi u Pariz gdje živi godinu dana i radi kao studijski glazbenik i svirač u podzemnoj željeznici. U tom periodu ostvaruje ugodno i korisno iskustvo svirajući i po pariškim klubovima, osobito sa Frog Mouth Blues Bandom te snima demo materijal s grupom Major Tom za diskografsku kuću Virgin.

Usnu harmoniku počinje svirati 1982. godine s grupom Telefon, koja kasnije nastavlja djelovanje kao Telefon Blues Band. Njegujući glazbu 60-ih i 70-ih sve do danas, taj cover bend po svojoj kvaliteti jedinstven je u ovom dijelu Europe. S Telefon Blues Bandom sudjelovao je u mnogobrojnim televizijskim emisijama i projektima kao što su: Bravo, Nogometna televizija, Baloon te Crno bijelo u boji. Također, rade glazbene podloge za plesne predstave "Fluid" i "Tango je tužna misao koja se pleše" (ZKM). Glazbu za plesnu predstavu "Suženi prostor" Ljiljane Zagorec, Neven Mijač sam komponira i nastupa kao jedini glazbeni izvođač, što zahtjeva izlaz iz blues shema sviranja usne harmonike i prezentaciju jedinstvene tehnike na tom instrumentu po čemu se razlikovao od ostalih poznatih izvođača. Također nastupa i s plesnim orkestrom HRT-a pod vodstvom Silvija Glojnarića.

Surađivao je s mnogim umjetnicima od 80-ih godina do danas: ITD Band, Film, Tajči, Matteo Cetinski, Neki to vole vruće, Crvena jabuka, Neno Belan, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Davor Radolfi, Song Killers, Maroderi, Zdenka Kovačiček, Prljavo kazalište, Parni valjak, Dado Topić, Gibonni, Toni Cetinski, Klinci s Ribnjaka, Lea Dekleva, Ben E. King, Mickey Baker, Adrian Burns, Alan Bjelinski, itd...

U začetku Rock Akademije Zagreb, održavao je satove sviranja usne harmonike. Privatnu poduku tehnike sviranja drži već petnaestak godina u Hrvatskoj i izvan zemlje. Svoju predaju objedinio je i u ljetnoj školi u Gračišću, Istra, koja se održava više od 4 godine. Također kao član žirija, sudjeluje na međunarodnom natjecanju sviranja usne harmonike "Ah, te Orglice" u Sloveniji.

2000., 2006., 2012. i 2014. godine dobitnik je Nagrade Status za najboljeg instrumentalistu (usna harmonika) u Zabavnoj, pop-rock i urbanoj glazbi, kategorija Ostala glazbala.

(Fotografija Jutarnji.hr)
 

U nastavku slijedi tekst Hrvoja Peršića

"Nakon Marija Predrijevca, voditelja kultnog kluba Soba u Magazinskoj ulici i frontmana sastava Projekt Trnsko i Lepra, ove nas je godine odlučio ostaviti i krenuti dalje, sam, svojim putem i otići negdje, na neko drugo mjesto, Neven Mijač (1965.-2016.), legendarni pjevač i usni harmonikaš Telefon Blues Banda. Osim što je bio vrhunski glazbenik koji je surađivao čak i s velikim Ben E. Kingom (a na hrvatskoj sceni ne postoji netko s kim nije radio - spomenimo samo Arsena Dedića, Josipu Lisac i Zdenku Kovačiček, mada je lista nepregledna), bio je nevjerojatno jednostavan i cijepljen protiv ikakve prepotencije i bahatosti, a za razliku od mnogih umjetnih i napuhanih veličina imao se čime i opravdano dičiti. Dovoljno je reći da je više od 30 godina dijelio pozornicu s po mnogima najvećim hrvatskim (i ne samo hrvatskim) gitaristom Vedranom Božićem - i tu svaka daljnja rasprava o njegovom liku i djelu jednostavno prestaje.

Imao sam nevjerojatnu sreću da me sredinom 1990-ih učio svirati usnu harmoniku i na tome ću mu vječno biti zahvalan. Bez njegovog truda nikada ne bih naučio "bendati" ton na tom inače vrlo složenom instrumentu (interesantno je kako je tu instrumentnu minijaturu teško svirati). Bio je istinski zaljubljenik u muziku i s njim su razgovori o raznim izvođačima, a najviše onima 1960-ih i 1970-ih, znali trajati satima. Bio je oduševljen kao malo dijete kad je pričao o svojim herojima. Često bi mi rekao: "Ajde dođi kod mene pa da slušamo ploče!" - rečenicu koju danas više ni od koga nećete čuti, jer spada u neka prošla, zaboravljena vremena jer se danas totalno drukčije živi i ako se želi čuti neka stvar otvori se YouTube. Međutim, Neven je cijenio prijateljstvo i neposredni, osobni kontakt, a bio je veliki zaljubljenik i u vinil i "krčkanje" starih ploča...

Nikada neću zaboraviti njegovu izvedbu "Muddy Water Blues" na jednom od "Ruby Tuesday" sessiona u Saloonu, negdje 1995. ili 1996. godine. Gledao sam ga i tada shvatio da on to radi znatno sugestivnije te da je u emotivnom smislu kompletno "privatizirao" tu pjesmu - znatno više nego što to u originalu čini Paul Rodgers, legendarni pjevač grupa Free i Bad Company. U Nevenovoj izvedbi, s njegovim nezaboravnim "izrašpanim" glasom ta je pjesma zvučala kao da je pjeva Mark Lanegan u najboljim danima Screaming Trees.
Pred nekoliko godina Neven je obolio od raka krajnika koji mu je zahvatio i grlo. Doktori su mu tada ponudili mogućnost da ga operiraju, zrače, da ide na kemoterapije itd., a on ih je samo upitao: "Hoću li moći pjevati i svirati?!" "Ne, na to možete zaboraviti!" glasio je liječnički odgovor. Neven im se zahvalio i otišao kući, dosljedan samome sebi kakav je bio cijeli život i odlučio se za glazbu koja je njegov život, a ne za sam život - bez glazbe u njemu. Upitao sam ga kako je mogao donijeti tako hrabru odluku, a on je odgovorio: "Moj život bez glazbe nema nikakvog smisla pa ću radije i umrijeti ali to punim plućima raditi do kraja života, nego životariti. Ne bih mogao preživjeti da više ne sviram..." "Više nego pošteno, majstore", rekao sam. To je i u skladu s njegovim životnim poslanjem na ovom planetu, jer je Neven, za razliku od mnogih glazbenih fejkera i pozera klasično obrazovan glazbenik - studirao je violončelo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Zadnji put sam ga pred dvije godine na Zrinjevcu, kada je Telefon Blues Band nastupio jedne rujanske večeri u paviljonu. "Kako si, stari?!" upitao sam ga. "Još sam tu!" nasmijano mi je odgovorio. Pozdravili smo se i ništa, baš ništa nije odavalo da će to biti naš zadnji susret. Kad sam pročitao da su Srezovići nedavno uspjeli dobiti natrag Saloon, poveselio sam se da ću opet gledati Nevenove rubitjuzdejske bravure, no život je i ovaj put odredio nešto drugo.

I za kraj o njegovom sviranju usne harmonike, jer je Neven u svim medijima i u općem shvaćanju naše javnosti doživljen kao usni harmonikaš, pri čemu se često zanemaruju njegove fantastične vokalne sposobnosti, sviranje gitare i ostalih žičanih instrumenata. Na pitanje kakav je harmonikaš bio slijedi jednostavan odgovor: veći i od najvećih. Veći od Sonnyja Boya Williamsona ili Jamesa Cottona. Veći od Juniora Wellsa. Nevenova usna harmonika jednostavno je "pjevala". Izvlačio je iz nje najnevjerojatnije tonove koje ljudsko uho uopće može čuti. Doslovno je izgarao od predanosti i sviračke strasti. Između njega i usne harmonike nije bilo ničega, ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti. Bio je samo on i taj instrument. Da je živio u Americi bio bi slavljen kao glazbena ikona i sigurno bi pomeo ostalu konkurenciju. Ovako će zauvijek ostati živjeti u nama koji smo ga poznavali, slušali i gledali uživo, čuli na snimkama ili na bilo koji drugi način znali za njega.

Sretno na tvom putu Nevene i do nekog drugog susreta ostani onaj veliki dječak kakav si cijelog života bio!"

(tekst je objavljen uz dozvolu autora, Hrvoja Peršića, člana HGU).