Izvođači nezadovoljni nacrtom novog Zakona o autorskom pravu Datum objave: 24.06.2021.

Glazbenici su uvijek spremni pomagati svima koje zadesi bilo koji oblik nesreće ili prirodne katastrofe, ali trenutno je situacija takva da hrvatski glazbenici trebaju pomoć i podršku države, zbog neravnopravne i nepravedne situacije u pogledu iskorištavanja njihovih prava na internetskim servisima.

Predsjedništvo Hrvatske glazbene unije je stoga dužno reagirati na Prijedlog Zakona o autorskom i srodnim pravima.

Novi prijedlog teksta pojavio u vrlo kratkom roku nakon održane Tematske sjednice nadležnog saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije i na žalost argumenti koje su predstavnici izvođačkih organizacija tamo iznijeli, a koje su prihvatili svi članovi Odbora u svojim diskusijama, nisu uvaženi i nisu pretvoreni u tekst Prijedloga Zakona.

Time smo primorani ponoviti osnovne zahtjeve hrvatskih glazbenika, te ih još jednom argumentirati kroz opis postojećeg stanja u kojemu hrvatski diskografi, najvećim dijelom BEZ IKAKVIH ugovora s glazbenicima koji su sudjelovali na snimkama, ili s ugovorima koji se uopće ne odnose na internet, naplaćuju od streaming platformi naknade s osnova ne samo svojih, diskografskih – veći i tuđih, izvođačkih prava. Nakon te naplate, glazbenici izvođači ta sredstva većinom ne dobivaju na svoje račune, nego ih diskografi zadržavaju za sebe, ostvarujući time nepripadajuću dobit.

Izvođačke organizacije ovime jasno, još jednom naglašavaju kako se Zakon donosi jer se mora implementirati Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. A jedno od glavnih načela te direktive je (baš kako je na Sjednici Odbora, ali i u Saborskoj raspravi u veljači o.g. naglašeno) – zaštita POJEDINCA od zloupotrebe pozicije tržišno dominantnih faktora (ili u hrvatskom slučaju, trgovačkih društava, tj diskografa).

Pored toga, i drugo je načelo jasno istaknuto u Direktivi:

- jednokratna isplata umjetniku može biti samo iznimka i mora biti regulirana Zakonom. Posve suprotno općoj praksi i javno izrečenom stavu hrvatskih diskografa.

Slijedom općih načela Direktive, kao i imajući na umu ilegalnu praksu velikog dijela hrvatskih diskografa, posebice kad se gleda iskorištavanje starog kataloga koji je nastao prije doba interneta, hrvatske izvođačke organizacije i dalje stoje kod svojih zahtjeva da se konačno zakonski urede odnosi između umjetnika izvođača i diskografa, nakon gotovo desetljeća nelegalnog iskorištavanja snimaka na internetu, i nakon što sudski proces vezan uz to nelegalno korištenje traje već niz godina, i mogao bi potrajati još dugo vremena.

Osnovna intencija zakona mora biti da svi koji sudjeluju na snimci mogu u budućnosti steći pripadajući prihod od svoga rada, odnosno svi glazbenici ”pravičnu i primjerenu naknadu”, kako to izrijekom navodi Direktiva.

Kako bi se taj cilj ostvario zakon mora propisati neka osnovna načela, kojih u sadašnjoj verziji prijedloga zakona nema:

1. Ukoliko individualnim ugovorom nije drukčije regulirano, podjela prihoda od streaming platformi u odnosu pola / pola između diskografa i izvođača, po jednakom principu kako se dijele naknade ostvarene od emitiranja na radiju ili televiziji. Takva je podjela vrijedila i u vrijeme komadne prodaje ploča, kazeta ili CD-a, nakon što bi se odbili veliki troškovi proizvodnje i distribucije nosača zvuka. Proizvodnje više nema, distribucija je digitalna, i ti troškovi više ne postoje.
    
2. Zajamčena naknada od izvođačkih prava tijekom cijelog roka trajanja prava – premda Direktiva to jasno propisuje, praksa hrvatskih diskografa je ne slijedi, i velika većina glazbenika čije se snimke na internetu naplaćuju, ne dobivaju nikakvu naknadu od svojih digitalnih prava.
    
3. Naplata digitalnih prava izvođača kroz kolektivnu zaštitu – Izvođačke organizacije smatraju kako je kolektivno ostvarivanje svojih prava na snimci jedino kvalitetno riješenje koje bi garantiralo efikasnost sustava, kojim bi se pokrio cjelokupan katalog glazbe. Tako bi svi dionici na svim snimkama, i autori i diskografi i glazbenici, primili pripadajući dio naknade od korištenja snimaka na internetu. To je model koji desetljećima vrlo dobro funkcionira na radiju, kao i kod svih ostalih korisnika glazbe, dakle u svim situacijama kada se radi o masovnom korištenju snimaka.

Iako je dosadašnja praksa pokazala upravo suprotno, i da je kolektivna zaštita jedina garancija da će glazbenik zaista dobiti ono što mu pripada, zakonodavac i dalje inzistira na tome da će glazbenik sam sebe najbolje zaštititi, i da će u individualnim pregovorima s diskografom ispregovarati najbolje moguće uvjete za korištenje svojih snimaka na internetu. U tom smislu, kroz čitavo vrijeme pripreme zakona, nije bilo nikakvih pozitivnih pomaka. No ono na što udruge nikako ne mogu pristati je pretpostavka da Ugovori postoje – kad ih NEMA, ili kad se uopće ne odnose ne internet.

Slobodna volja svakog izvođača mora biti jasno i nesporno izražena, kao što i uvjeti pod kojim se određena prava prenose na diskografa moraju biti jasno navedeni u ugovoru između izvođača i diskografa.

Tekst zakona, kako je sad sročen u potpunosti derogira tu slobodnu volju i individualno pravo glazbenika, jer pokušava konvalidirati ugovore potpisane u nekim drugim vremenima, i u potpuno drukčijim okolnostima.

Mnogi glazbenici su svojedobno, svojom voljom, potpisali ugovore kojima su, uz ugovorene uvjete, diskografi stekli pravo na proizvodnju i komadnu prodaju nosača zvuka. No, potpuno je protiv vlastite volje i individualnog prava glazbenika da se sada ti ugovori, i ti uvjeti koji su se odnosili na komadnu prodaju, zakonom proglase valjanim i za internet, koji u vrijeme potpisa mnogih tih ugovora nije niti postojao.

I zbog toga, izvođačke udruge inzistiraju na kolektivnom ostvarivanju digitalnih prava, jer mehanizam zaštite postoji, postoji i pravilnik o raspodjeli koji već godinama uspješno funkcionira.

Ukoliko postoji ugovor između diskografa i izvođača, ti će se ugovori poštivati, pod uvjetom da su zasnovani na Zakonu.

Na sjednici je član Odbora Matko Kuzmanić postavio Ministrici pitanje: smije li netko (diskograf) u nečije ime (izvođača) potpisati s digitalnom platformom ugovor, bez obzira tko je ta osoba, a da s tom osobom nema potpisan ugovor? Može li koristiti tuđe subjektivno pravo bez druge osobe i bez njegova znanja? Je li to legalno?

Ministrica nije dala direktni odgovor – ali je svima jasno bilo kako je odgovor vrlo jasan:

Dosadašnja praksa hrvatskih diskografa u kojoj daju digitalnim platformama svoj kompletan katalog na korištenje, za onaj dio koji nisu U POTPUNOSTI, SA SVAKIM UKLJUČENIM POJEDINIM IZVOĐAČEM na svakoj snimci regulirali međusobnim ugovorom je – ilegalan.

Diskografska organizacija je već nakon održane sjednice, kao i nakon „pojave“ prijedloga Zakona krajnje neutemeljeno napala izvođačke organizacije da su „koautori“ prijedloga Zakona.

Ništa ne može biti dalje od istine, jer mi smatramo kako je ovaj najnoviji prijedlog izrazito nepovoljan za izvođače.

Niti je zakon propisao naš najvažniji zahtjev, a to je neodreciva naknada, koja bi bila jedina prava garancija da će SVAKI glazbenik imati pravo na neku minimalnu razinu naknade za svoj doprinos snimci, bez obzira kakav je ugovor potpisao s diskografom, niti je zakon propisao obvezno kolektivno ostvarivanje te neodrecive naknade, što bi garantiralo da će zaista SVAKI izvođač i primiti tu naknadu, svaki put kad se njegova snimka koristi na internetu.

Jedina novost u tom zakonu je što se izrijekom navodi da, ako ne postoji APSOLUTNO NIKAKAV ugovor između diskografa i izvođača, onda bi se za te konkretne snimke prava ostvarivala kolektivno.

Postoji li išta logičnije od toga? Ne možeš prenjeti na sebe automobil ako nemaš ugovor s ranijim vlasnikom, da dokažeš vlasništvo.

Diskografima je čak i taj najminimalniji pomak neprihvatljiv, jer već godinama tvrde da imaju ugovorno riješene odnose sa svim izvođačima. Da ih zaista imaju, ne bi trebali biti tako ogorčeni. Naime, u ovaj prijedlog Zakona uvrštene su odredbe po kojima bi postojanje tih ugovora oni morali i dokazati.

Da ti ugovori zaista postoje, diskografi ovim prijedlogom zakona ne bi imali apsolutno nikakvog razloga za zabrinutost.

Naime, sve druge odredbe ovog prijedloga su potpuno u njihovu korist.

Zakonodavac je ovim tekstom krenuo putem konvalidacije svih diskografskih ugovora unatrag, bez obzira što u njima pisalo.

Ako je glazbenik prije 50 godina potpisao diskografu da prenosi na njega sva svoja tadašnja i buduća prava, misleći time na prodaju nosača zvuka, sada ovaj prijedlog zakona konstatira kako je izvođač u stvari, ”pri punoj svijesti i savjesti”, prenio na diskografa i pravo da stavi njegove izvedbe na internet. U vrijeme kada internet još nije bio ni izumljen.

Na žalost, zakonodavac je popustio pod stalnim pritiskom diskografskog lobija, i odlučio priznati individualne ugovore koje nitko pri zdravoj svijesti i pameti ne bi nikad potpisao.

Da malo karikiramo, diskografi su od glazbenika svojedobno kupili ”auto”, a zakonodavac sada propisuje da su tim potpisom, po istoj cijeni, izvođači prepustili diskografu i svoj ”stan”.

Vrlo je bitno naglasiti i podsjetiti kako je prihod diskografa od streaming platformi postao dominantan izvor pretekavši i komadnu prodaju i sve ostale oblike korištenja snimaka. Prihod u kojemu, po sadašnjoj praksi hrvatskih diskografa, uživaju samo oni, a da izvođači od toga nemaju ništa. A diskografije bez glazbe koju sviraju glazbenici, nema.

Zato je naš stav potpuno jasan: ovaj prijedlog Zakona i dalje ne rješava ključno pitanje koje je otvorila Direktiva, a trebalo ga je riješiti naše nacionalno zakonodavstvo: zaštita svakog individualca, kreativca spram nelegalnog iskorištavanja njegova rada i doprinosa od tržišno dominantnih institucija – u ovom slučaju, zajedno Internet servisa i diskografa.

Uostalom, kako je predstavnik izvođačkih organizacija na odnosnoj sjednici Odbora rekao: „Direktiva se donijela da se urede odnosi koji nisu bili dobri. Da je poslovni model dobar, za Direktivom ne bi bilo potrebe.“

Diskografi se u svojoj komunikaciji služe još jednom neistinom, tvrdeći da je način na koji oni rade u Hrvatskoj, općeprihvaćeni model u cijelome svijetu. To nije istina. Nigdje na svijetu diskografi ne stavljaju kataloge na korištenje a da nisu u potpunosti pokriveni ugovorima. Isto tako, već, kolektivna zaštita umjetnika glede digitalnih prava se uspješno provodi i na puno većem španjolskom, kao i mađarskom tržištu. Osim toga, i britanski umjetnici su u otvorenom pismu premijeru Borisu Johnsonu zahtijevali da se unese isti princip raspodjele sredstava s Internet servisa: pola / pola. Isto kao što traže i hrvatske izvođačke organizacije.

U Njemačkoj je upravo izglasan zakon po kojem su izvođačka prava neodreciva, i kolektivno se ostvaruju na svim servisima na koje sadržaj podižu korisnici (tzv. user generated content), kao što su You tube, Facebook ili Tik tok.

Dakle uvođenje kolektivnog ostvarivanja prava za korištenje na internetu ne bi bio nikakav presedan. Dapače, po našem uvjerenju radi se o neminovnom razvoju događaja, i ovo sad je prilika da se situacija kvalitetno i logično riješi, umjesto da se raznim improvizacijama pokušava zaobići osnovna intencija Direktive, a to je prekid s postojećom praksom, koja je sustavno generirala pravnu nesigurnost i imovinsku štetu za glazbenike.

U ovom se kontekstu sasvim prigodno može upotrijebiti i jedna analogija iz hrvatske pravne povijesti. Dubrovačka republika je bila među prvima koja je zabranila trgovinu robovima. Bilo je to još davne 1416 godine. Puno stotina godina prije zemalja koje su se obogatile tom najcrnjom točkom zapadnoeuropske povijesti. I Hrvatska se danas, s punim pravom, ponosi tim svojim progresivnim zakonodavstvom iz doba renesanse.

Vrijeme je da se konačno završi jedna od najcrnjih era u povijesti glazbe, kada su posrednici, i to ne putem ugovora već pravnim nasiljem, potpuno preuzeli kontrolu nad kreativcima.

Vrijeme je da se u Hrvatskoj pravično riješe odnosi izrabljivanih umjetnika izvođača od strane diskografa, da se zauvijek iz opticaja izbace robovlasnički ugovori, i da dvije strane zaista svojom voljom, bilo individualno ili kolektivno, pod korektnim i jasnim uvjetima za obje strane, reguliraju međusobne odnose.

S obzirom da dogovor oko tih bazičnih principa korektnog poslovnog odnosa evidentno nije moguć, taj balans prava i obveza, kao i zaštitu kreativaca koju propisuje Direktiva, potrebno je riješiti ovim Zakonom.

Za takve odredbe se organizacije umjetnika izvođača i dalje snažno zalažu.

Fotografija preuzeta sa www.sabor.hr