"Izvođači se pitaju ‘di su te pare’ od streaminga?" Datum objave: 29.04.2021.

VL: Ovih dana su britanski glazbenici potpisali novo otvoreno pismo premijeru Borisu Johnsonu u kojem pozivaju na reformu ekonomije streaminga. U pismu tako stoji kako zakon “nije išao u korak s tehnološkim promjenama te kao rezultat toga izvođači i autori pjesama ne uživaju istu zaštitu kao na radiju.” Dalje se sugerira da se “u Zakonu o autorskim pravima, dizajnu i patentima iz 1988. trebaju promijeniti samo dvije riječi tako da današnji izvođači dobivaju dio prihoda, baš kao što dobivaju od izvođenja njihove glazbe na radiju”, te da predložena promjena “neće ništa koštati porezne obveznike.“ Kakvo je stanje po tom pitanju kod nas?

Mi, aktivisti iz muzičkih udruga poput HUZIP-a i HGU-a, već godinama upozoravamo na nepravilnosti u odnosu digitalnih platformi i diskografskih kuća – već nekih osam godina, otkada su digitalne platforme prisutne u HR. Po dolasku, digitalne platforme dogovorile su s diskografima preuzimanje njihovih kataloga muzike, a diskografi su na to pristali bez da su prethodno sa svojim muzičarima dogovorili uvjete raspodjele prava u digitalnom svijetu – konkretno, bez da su „cementirali“ uvjete za streaming. Zamislite – diskografi su si uzeli za pravo preprodavati muziku za koju uopće nemaju važeće ugovore! Pa to je baš „kafanski“ način razmišljanja – da ne kažem i „balkanski“. Nadamo se da će novi Zakon o autorskim pravima korigirati ovakve nepoštene prakse.

Kolege iz UK-a su na rubu velikog presedana i nadam se da će u svom naumu uspjeti. Njihov uspjeh bio bi dokaz da se streaming eksploatacija može uredno regulirati, pa bi i kod nas vjerojatno morali korigirati novi prijedlog Zakona o autorskim pravima koji trenutno izvođače ostavlja na prosjačkom štapu.

VL: U postupku je usvajanje EU Direktive i donošenje novog Zakona o autorskim i srodnim pravima zbog kojeg je čini se došlo do raskoraka između organizacija koje štite glazbenike izvođače i diskografa. Koji je uzrok tome?

Uzroci tome su pohlepa i nepravda. Da pojasnim - prava u digitalnom svijetu, na digitalnom tržištu, dijele se na autorska, diskografska i izvođačka. Kada netko sluša muziku s digitalnih platformi, profit se dijeli na autore i diskografe. Izvođači ne dobivaju ništa, u većini slučajeva. I to zato što diskografi kažu: „Nemojte se vi izvođači time opterećivati. Mi ćemo prikupljati profit za vas. I proslijediti vam ga.“ Međutim, istina jest da već godinama većini izvođača nisu proslijedili ni lipu. Štoviše, diskografi s većinom izvođača nemaju ni važeće ugovore koji govore o digitalnim pravima! Ovaj blef traje već godinama i možda vam je jasno zbog čega smo mi kao izvođači izgubili povjerenje prema diskografima. Ako te netko vara godinama, više nisi raspoložen za „bračno savjetovanje“. Zato – vrlo konkretno i odrješito – želimo SVOJA izvođačka prava od digitalnog korištenja SVOJIH djela. I želimo ta digitalna prava ostvarivati kolektivno, jer je to jedino pošteno. Kolektivno već ostvarujemo prava od puštanja naše muzike na TV-u i radiju. Zašto ne bismo i korištenje naše muzike na digitalnim platformama ostvarivali tako? Sustav postoji, sustav djeluje, sustav služi nama. I nema varanja.

VL: Što podrazumijeva Direktiva o jedinstvenom digitalnom tržištu?

Direktiva o jedinstvenom digitalnom tržištu regulira mnogo toga u pogledu korištenja raznih autorskih djela na digitalnom tržištu, što je do sada bilo nesređeno a internetske platforme su od toga imale enormnu korist. Regulira na primjer i pitanja sadržaja koje uploadaju i korisnici. No ono što je glazbenicima ključno je da je Direktiva prepoznala da u tom cijelom lancu „opskrbljivača“ digitalnih platformi i raspodjeli prihoda koji je tamo ostvaren, izvođači uglavnom ostaju bez ikakve naknade za korištenje jer su bez adekvatne zaštite i jer su kao individualci u izuzetno slabom pregovaračkom položaju. Upravo zato je cijelo jedno poglavlje Direktive posvećeno toj činjenici te je naglašeno načelo da države moraju osigurati da autori i izvođači primaju pravednu i odgovarajuću naknadu svaki put kada se njihova djela i snimke koriste na platformama. Posebno je apostrofirala odnos između izvođača s jedne strane i diskografa s druge i uputila države da izaberu instrumente kojima će stvarno osigurati provedbu tog načela.

VL: U Saborskoj raspravi nakon predstavljanja prijedloga novog Zakona dio zastupnika je smatrao da je pravo glazbenih izvođača ostavljeno u podređenom položaju u komparaciji s autorima i diskografima. Je li to tako, kako to objašnjavate?

Da, prava izvođača su zanemarena jer se prihod od digitalne eksploatacije muzike za sada dijeli na diskografe i autore. A što je s izvođačima? Samo da pojasnim – izvođači su ljudi koji pjevaju i sviraju neku pjesmu, autori su ljudi koji pjesme smisle, a diskografi su ljudi koje pjesme plasiraju na tržište. I u tom lancu, svi smo jednako bitni. A diskografi bi se izvođača htjeli riješiti. Je li to fer? Autori su se za svoja digitalna prava izborili prije nekoliko godina – ni njihova prava dugo nisu bila zastupljena. Sad je red da i prava izvođača dođu na tapetu – u Saborskoj raspravi, zastupnici svih boja i strana složili su se da je nepošteno da se izvođače šikanira i zanemaruje. Jer, ponovit ću – izvođači ne traže kruha preko pogače, ne traže ništa tuđe. Samo traže da se i njihova digitalna prava odgovarajuće reguliraju u novom Zakonu, jer je to jedino pošteno.

VL: Streaming je, prema službenim podacima, danas glavni izvor prihoda diskografske industrije s udjelom većim od 60 posto. Koliko su izvođači osjetili te povećane prihode?

Činjenjica je da diskografi s vrlo malim brojem izvođača imaju regulirane odnose o digitalnoj prodaji muzike. Većina pjevača i svirača nema regulirane ugovore u kojima piše išta o digitalnoj prodaji muzike – pogotovo ako govorimo o starijoj gardi izvođača. Što se u 70-ima ili 80-ima znalo o digitalnim pravima? Pa tada nisu ni postojala! Zato je ovdje vrlo lako loviti u mutnom. Vratimo se na početak mog odgovora – diskografi s vrlo malim brojem izvođača imaju regulirane odnose o digitalnoj prodaji muzike. Zato je tek mali broj izvođača primijetio povećanje prihoda. Većina nema pojma ni o povećanim prihodima niti o tome da je streaming glavni izvor prihoda diskografa – jer ugovora nema, niti se diskografi javljaju s vijestima o novcu koju su prikupili za izvođače. A mi izvođači pitamo se onu famoznu „di su pare“?

VL: Snimke konkretno Elementala nalaze se na svim streaming servisima – koliko ste novaca do sada dobili iz tog izvora?

Albumi koje smo sami izdali – a to su posljednja dva: „Tijelo“ i „ILICA“ – donose nam profit od prodaje na streaming servisima, jer smo sami svoji diskografi. Svi albumi prije toga, dakle sve što smo objavili od 2000. – 2015. nema regulirana digitalna izvođačka prava s diskografima. Što znači da je moj odgovor, na našu sramotu i nesreću, nula.

VL: U nedavnom intervjuu za Večernji list Ludovico Benvenuti, europski direktor IFPI-a je napomenuo da se vjernom primjenom Direktive o jedinstvenom digitalnom tržištu, jamči stabilnost glazbene industrije i pravičan iznos naknade što pak zauzvrat znači da se više novca može ponovno uložiti u glazbu i umjetnike što će podržati daljnji razvoj glazbene industrije. Slažete li se s tim?

Ne. Glazbena industrija bit će stabilna tek kada svi njezini protagonisti budu namireni i pravedno zadovoljeni. Dok se to ne dogodi, pozivat ćemo na reviziju dosadašnjih odnosa i tražiti svoja prava. Ne tuđa – SVOJA! Diskografima koji ulažu u daljnji razvoj muzičke industrije skidam kapu i ljubim ruku, ali ih molim da to čine sa sredstvima koja su samostalno zaradili. Neka to ne rade sa sredstvima koja im ne pripadaju, kao što su na primjer, sredstva od digitalnih izvođačkih prava koja prikupljaju, ali ne prosljeđuju izvođačima. Lako je ulagati tuđe novce.

VL: Kako bi se po vama EU Direktiva trebala implementirati u hrvatski zakon?

Hrvatski zakon trebao bi jednako vrednovati postojeća tri prava – autorsko, izvođačko i diskografsko. Za sada, izvođačka digitalna prava postoje samo deklarativno. Direktiva bi se trebala implementirati tako da hrvatski zakon konkretno regulira odnose, da zakonodavac prepozna anomalije i nepravedne prakse i onemogući ih, a ne da stvari ostavlja otvorenima zbog čega izvođači ne mogu ostvariti svoja prava. Pravda se ovdje može postići kroz kolektivnu zaštitu izvođača – zato što već funkcionira, za radio, TV i male korisnike! Model postoji u praksi i u skladu je sa zakonodavstvom EU. Taj model osigurava svim izvođačima prihode od korištenja jer kolektivne organizacije imaju veću moć kontrole prihoda nego izvođači pojedinačno, moć kontrole korištenja i na kraju mogućnost raspodjele svima koji su na nekoj snimci sudjelovali.

VL: Zbog čega mislite da je ostvarivanje izvođačkih prava kroz organizaciju kolektivne zaštite najbolje rješenje?

Sustav kolektivne zaštite i naplate izvođačkih prava postoji već godinama i posluje transparentno. Štoviše, kada dobijemo izvješće, možemo točno upratiti odakle nam je došla pojedina kuna i lipa zbog emitiranja naše muzike na radiju, TV-u i od malih korisnika. Dakle, sustav postoji, sustav radi i sustav je transparentan. Zato je vrlo bitno da se i eksploatacija naše muzike u digitalnom svijetu regulira kroz taj isti, postojeći i pošten sustav. Sustav kolektivne zaštite je sustav koji su uspostavili sami muzičari – također, sami nadziremo njegov rad. Pa ne mislite da bismo onda sami sebe zakidali?

VL: Vrijeme pandemije je jako pogodilo izvođače. Kako se oni snalaze?

Izvođači su marljivi i radišni. Ako se zatvore vrata, negdje se otvori prozor, pa se snalazimo, dok nam se ne omoguće uvjeti za ponovni rad u punom kapacitetu. Nadam se, što prije.
Također, bilo bi zgodno da diskografi priznaju naša izvođačka digitalna prava, koja bi se onda slijevala u naš džep i pomogla nam da prebrodimo ove nesigurne dane.

Objavljeni dio intervjua možete pročitati na slijedećem linku:
https://www.vecernji.hr/kultura/diskografi-zaraduju-a-izvodaci-se-pitaju-di-su-te-pare-od-streaminga-1488098