Promjene Zakona su kozmetičke i produljuju ilegalnu praksu diskografa Datum objave: 10.09.2021.

Diskografska organizacija je u svojim istupima ovoga ljeta raznim napadima na Ministricu kulture, hinila nezadovoljstvo lažno tvrdeći da se ovakvim zakonom uvodi praksa koja „ne postoji nigdje na svijetu“.

No, ono što prešućuju je da upravo ovaj prijedlog novog Zakona omogućava hrvatskim diskografima NASTAVAK PRAKSE KAKVA NE POSTOJI NIGDJE NA SVIJETU.

Hrvatski diskografi, naime, već godinama s digitalnih platformi naplaćuju svoja diskografska prava, ali i prava izvođača BEZ da su te izvedbe pokrivene zakonom propisanim ugovorima. Da se poslužimo njihovim rječnikom – „kao nigdje u svijetu“.

Ovim prijedlogom zakona omogućava se diskografima da i dalje naplaćuju tuđi rad i tuđa prava, bez ikakve obveze obeštećivanja glazbenika i da se tako nesmetano nastavi ilegalna praksa koju upražnjavaju već više od 8 godina.

Pored toga, ovakav prijedlog Zakona uopće ne implementira zaštitu pojedinca u odnosu prema tržišno dominantnim čimbenicima.

U Direktivi je jasno naznačena odredba da svi izvođači imaju pravo na naknadu, da jednokratna isplata umjetniku može biti samo iznimka, i da ta iznimka mora biti posebno regulirana Zakonom. Ovaj prijedlog Zakona TO NE PROPISUJE. Tako direktno ide suprotno slovu i duhu Direktive EU.

Rasprava svih zastupnika i zastupničkih klubova na općoj sjednici Sabora, kao i kompletna rasprava na Tematskoj sjednici nadležnog saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, bila je usmjerena ka iznalaženju rješenja da glazbenici konačno ostvare svoje pravo na pravičnu i primjerenu naknadu.

Predlagatelji Zakona, nadležno Ministarstvo i DZIV, su se u potpunosti oglušili na taj opći stav državnog Sabora, pa i na odredbe Direktive koju je izglasao EU parlament. Ovim prijedlogom zakona nisu zaštićeni glazbenici već korporacije koje godinama grubo krše njihova prava.

Ovom prigodom osvrnut ćemo se na nekoliko potpuno neshvatljivih odredbi novog zakona:

1. Prijedlog Zakona sadrži nelogičnu, pa i apsurdnu odredbu o roku od 3 godine za usuglašavanja ugovora. Time je poklonjen „grace period“ hrvatskim diskografima, u kojem mogu i dalje neometano raspolagati snimkama za koje nemaju ugovore s izvođačima.

Nevjerojatno je da zakonodavac daje dodatni trogodišnji period za usklađivanje ugovora koji su već trebali biti usklađeni punih 18 godina. Ta prava, naime, u Hrvatskoj egzistiraju još od 2003. Već 8 godina diskografi neosnovano naplaćuju izvođačka prava na internetu.

2. U sadašnjem prijedlogu zakona ne postoji odredba o zajamčenoj naknadi od izvođačkih prava tijekom cijelog roka trajanja prava. Čak ni taj civilizacijski minimum, propisan Direktivom EU, ovaj Prijedlog zakona ne predviđa.

3. Prijedlog nema garanciju i predviđen mehanizam naplate izvođačkih prava za sve izvođače koji nisu ugovorno prenijeli prava na diskografe – Izvođačke organizacije apsolutno poštuju pravo na slobodno ugovaranje, ali nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da diskografi godinama naplaćuju izvođačka prava i u slučajevima kada ugovora nema, a da zakonodavac takvu praksu i dalje tolerira, a ovim prijedlogom čak i potiče.

4. Prijedlogom zakona nije definirano niti bazično tumačenje pojma ”pravične i primjerene naknade”, koju izričito propisuje Direktiva.
Taj se problem mogao riješiti jednom rečenicom: Ukoliko ugovorom nije drukčije regulirano, prihodi od digitalnih prava dijele se u omjeru pola / pola između diskografa i izvođača, po jednakom principu kako se dijele naknade ostvarene od emitiranja na radiju ili televiziji.

Zaključno, prijedlog zakona koji je upućen u drugo čitanje uopće ne implementira Direktivu EU, odnosno njezine ključne odredbe kojima se treba osigurati efikasna zaštita prava izvođača. Direktiva je naime prepoznala da su izvođači u značajno lošijoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe i prepustila nacionalnim zakonodavstvima da iznađu mehanizme koji će ojačati poziciju izvođača.

Nadalje, ovaj prijedlog zakona ne odražava ni na koji način sukus rasprava zastupnika, kako onih iz prvog čitanja na općoj sjednici Sabora, tako ni stavove zastupnika iznesene na sjednici nadležnog saborskog odbora.

Konačno i najvažnije, a što će postati razvidno danom stupanja na snagu ovog zakona, u Prijedlog nije unesena niti jedna odredba ili mehanizam kojim bi se osiguralo da glazbenici ostvare svoje pravo na pravičnu i primjerenu naknadu od korištenja snimaka na internetu, kao što to propisuje Direktiva EU. Zakon je u tom dijelu potpuno neprovediv.

Na kraju, važno je naglasiti da se ovaj zakon u svojoj biti ne tiče nikakvih udruga, pa tako ni HGUa, nego se tiče isključivo pojedinaca, vrlo konkretnih osoba, s imenom i prezimenom. Tiče se vaše kao i egzistencije vaših obitelji.

Glasanjem o ovom Prijedlogu zakona se odlučuje izravno o pravima i sudbinama ljudi koji su izabrali baviti se glazbom, a onda su, što iznuđenim ili podmetnutim nepravičnim ugovorima, a još češće eklatantnim pravnim nasiljem, izgurani iz pravične raspodjele prihoda koje ta njihova glazba ostvaruje na internetu.

Jedino biste vi - glazbenici, usvajanjem ovakvog Prijedloga Zakona, bili na kraju privatno oštećeni i ostavljeni na cjedilu od strane države.

Vizual preuzet sa https://min-kulture.gov.hr